Piše: Aleksandar Panić, ekološki aktivista, Pokret „Odbranimo reke Stare planine“

Image: Radio slobodna Evropa
Iako mogu biti slatke u svom početku, sve suštinski ozbiljne stvari životu su prečesto gorke na svom kraju. Ma kako da se od tog ukusa batrgamo nazad ka onom slatkom delu, gorčinu ne kontroliše samo naša volja i dobre želje, već sve ono u šta se svet, sa našim životom u njemu, pretvorio. Možda je baš batrganje lepši deo ostavštine čovečanstva, ali od gutanja gorkih zalogaja se ne može pobeći. Dođe vreme i za njih i dobro je biti spreman. Spreman tehnički, iskustvom a kod nekih čak i taktikom. Onom varkom prilagođavanja okolnostima, čak i umerenim stvaranjem privida, koja će gorke gutljaje smanjiti na razumnu meru i koja od gutanja samog, može napraviti temelj nekog slađeg početka.

Svedočimo najvećem otimanju demokratskih tekovina u delu sveta koji se u te tekovine kune, na kome su one i nastale, do momenta kada ih autokratske, kriminalne udruge upakovane u političke partije, naočigled menjaju i kradu. 

Na samo nekoliko stotina kilometara od mesta rađanja tekovina vladavine većine, vladavina većine se prisvaja i gasi. Maskirana gnusnom lažnom ikonografijom ekonomskog progresa, tuđih odgovornosti, nasleđenih ruševina iz kojih dodirom Izabranog niču edenski vrtovi, nebrigom sveta pa brigom sveta, latentnim opasnostima u dnevnom nizu, porno folklorom, gastro-kraljevinom antidepresiva, vrtlogom karusela bez kočnica…

Kada ste izdžikljali dvanaestogodišnjak koji ne poseduje osnovne uslove za igru – vlasništvo nad fudbalskom loptom, niti razumevanje spretnijih i zlobnih, malo tugujete pa pronađete svoju igru. Zatim joj se posvetite u toj meri da je učinite zanimljivom toliko da osim dobre zabave i nadmetanja, postane izazovna i vašem okruženju. Onda, kao „mnogo šira duša“, dobijete priliku da se oholom fudbalskom društvancetu obratite prilikom da vam se nanjuškaju pazuha ili nekih još aromatičnijih telesnih površina. Neke od gorkih pilula vremenom mogu promeniti ukus, a dobrim okolnostima vođena, taktika može pomoći mnogo.

Čemu ova anegdota gotovo svačije mladosti, bilo da se radi o sportu, umetnosti, znanju ili nečemu značajnijem, možda pretećem i opasnijem. Tema pojedinačne ili višestruke, neizbežne, gorke životne pilule, do kraja će se sresti sa idejom smišljenog prilagođavanja okolnosti i sebe samog kroz nepopuštanje, nepredavanje, biranje novih puteva…

Tema koja ovih dana zaokuplja misli svih koji misliti žele jeste da „vlast nad krpenjačom više nikad ne bude uslov svih uslova“. Misliti o tome pravim mislima i svim onim iskustvima prikupljenim počev od biranja prvih ličnih borbi, poraza i pobeda, do onoga što uslovno možemo zvati mudrošću i građanskom promišlju. Misliti sa posvećenošću i pažnjom znači zanemariti gargantuovska prosipanja mudrosti u medijima i na društvenim mrežama. Zanemariti zgusnute izlive lišene opasnosti od posledica i odgovornosti nad proizvedenim.

Svedočimo najvećem otimanju demokratskih tekovina u delu sveta koji se u te tekovine kune, na kome su one i nastale, do momenta kada ih autokratske, kriminalne udruge upakovane u političke partije, naočigled menjaju i kradu. Na samo nekoliko stotina kilometara od mesta rađanja tekovina vladavine većine, vladavina većine se prisvaja i gasi. Maskirana gnusnom lažnom ikonografijom ekonomskog progresa, tuđih odgovornosti, nasleđenih ruševina iz kojih dodirom Izabranog niču edenski vrtovi, nebrigom sveta pa brigom sveta, latentnim opasnostima u dnevnom nizu, porno folklorom, gastro-kraljevinom antidepresiva, vrtlogom karusela bez kočnica… Maski je toliko da se osnovni fokus zdravog ljudskog bića gubi u toj magli smoga i elektrona. Današnja laž sutra je istorijski oslonac, istina i činjenice zatrpavaju se smećem dnevne politike, zanemarivanja, opstrukcije.

U takvoj klimi, nakon najperfidnije političke izborne krađe, nakon nikada očiglednije krađe glasova i falsifikovanja rezultata, pred javnost se kao pitanje svih pitanja postavlja korišćenje mandata udruženih opozicionih snaga. Postavlja se pitanje savesti, apsurda zanemarivanja izborne pljačke ulaskom u skupštinske klupe, postavlja se pitanje ne pitajući nikoga od milion opozicionih glasača šta oni misle, postavlja se još jedna perfidna zamka ličnim sujetama, besu, karijerizmu. Čeka se samo dogorevanje fitilja geografski ravnomerno posejanog besnila, inata, ličnih animoziteta…

Šta od instrumenata sagledavanja potreba i mogućnosti posedujemo? Da li smo kao nestandardni dvanaestogodišnjak suočeni sa tugom i odustajanjem ili taktikom i otporom ? Kako se do koje opcije stiže? Šta je, u stvari, predaja, da li je to učešće ili odustajanje? Koje faktore i superfaktore treba imati na umu pri tako važnoj odluci? Kakvi su efekti odustajanja, uzevši u obzir zakonsku kombinatoriku i baš te superfaktore? Oni na jednoj strani čestitaju na pobedničkim rezultatima a na rezervna usta kritikuju očiglednu, dokumentovanu pljačku? Kakva iskustva iz ranijih „neću da se igram“ situacija treba povući? Da li u forumu od šezdesetak potencijalnih poslanika a još više njihovih kolega ispod crte učesničke liste, treba zanemariti mandat onih koje smo na sva usta pozivali? 

Mnogo pitanja za kraj jednog teksta koji neće dati direktan odgovor, mnogo je pitanja i za naizgled jednoglasnu rešenost u svrgavanje uzurpatora svih krpenjača. Možda je i dugajlija iz skeča sa različitim loptama mogao da odustane od igre, mogao se posvetiti pevanju, ili biti dobar kuvar. Ipak, želja za igrom je bila jaka, prilagođavanje uslovima ili posve novi uslovi, dovođenje problema na svoj teren, bili su iskren i hrabar put. Odustajanje je uvek samo odustajanje, ništa više od toga, pogotovo u situacijama kada računaš na ganutljivost neosetljivih, proračunatih lica sudija na gostujućem terenu. Odustajanje je uvek predaja! Nastavak ne garantuje pobedu ali uvek garantuje borbu!